Piše: Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić
Vidim, rad je Budo Simonović da sa mnom polemiše o velikom broju tema. Za to se spremao barem od februara 2014. godine. Kad je ovako prošao u ovoj polemici koju je započeo sa tri godine „priprema”, onda možete zamisliti kako bi prošao da se pripremao samo godinu dana.
Iz devet nastavaka feljtona i šest nastavaka odgovora na moje reagovanje vidi se da, osim ponavljanja onoga što je u nauci ocijenjeno kao jednostrano napisana istorija koju su kreirali pobjednici, Simonović nema ništa novo da ponudi. Zato je Simonović u odgovoru otvarao razne teme, pa čak i one koje sa temom polemike nemaju nikakve veze. On zato piše o „sramotnim slugama okupatora” i „četničkom ubijanju 10.000 muslimana”, pa još sve „po četničkim izvorima i priznanju”. Kako vidimo, on tim „četničkim izvorima i priznanju” bezrezervno vjeruje. U stvari, on vjeruje samo onim „četničkim izvorima i priznanjima” koji su protiv Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Ostalim četničkim izvorima koji se ne uklapaju u njegove fantazmagorične slike o tom vremenu ne vjeruje nikako. I nipošto. I onda nas uvjerava da on „samo brani istinu” i „dostojanstvo mrtvih ljudi”, pa i onih koji se od tih optužbi za života nisu branili već su ih svojim ćutanjem potvrdili.
Simonović treba da zna da nije isto baviti se publicistikom i naukom. Da parafraziram drevnu latinsku sentencu: što je dozvoljeno onome koji se bavi publicistikom nije dozvoljeno onom koji se bavi naukom!
Ne zna Budo, jer nije htio da čita druge izvore i literaturu, da je u istoriografiji dokazano da su brojke koje navodi preuveličane taman kao što je preuveličan broj strijeljanih od Njemaca u Kragujevcu ili u mom Kraljevu. Ta „metodologija” je dobro poznata mome narodu i na kraju HH vijeka. Pri tom, broj srpskih žrtava je umanjivan. I sve to u ime komunizma i bratstva i jedinstva!
Vidim da Simonović ne zna da objektivna istoriografija stoji na stanovištu da su i partizani, po direktnom Brozovom nalogu, pregovarali i sarađivali sa Njemcima. Simonović ne zna da su 1943. godine u Zagrebu Vladimir Velebit, Milovan Đilas i Koča Popović vodili pregovore sa Njemcima? Nije mu poznato ni to da je ova komunistička trojka, prilikom pregovora sa Njemcima u Zagrebu, uživala zaštitu ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Smještaj im je bio obezbijeđen u hotelu „Esplanada” u centru Zagreba. Malo li je?
Žalosno je, ali istinito – Budo Simonović je zagovornik stereotipa komunističke istoriografije. Razumijem da mu nije pri srcu da čita knjigu Gleza fon Horstenaua „Između Hitlera i Pavelića”. Baš je taj Horstenau bio domaćin Velebitu, Đilasu i Popoviću 1943. godine u Zagrebu. Ali, evidentno je da Simonović uopšte nije čuo za knjigu pukovnika JNA Miša Lekovića pod naslovom „Martovski pregovori 1943. godine”. Ako se ne varam, drugo izdanje te knjige je objavljeno u izdanju „Narodne knjige” iz Beograda 1985. godine. I to je važan podatak. Da je čitao te knjige onda ne bi tako olako kvalifikovao „sramotne sluge okupatorske”.
Nijesu na tim pregovorima u Zagrebu, da citiram Buda, bili ni „pop Maca”, ni Grigorije Božović kao „sramotne sluge okupatora”, a ni đeneral Mihailović, nego Velebit, Đilas i Popović. Da ne otvaramo pitanje sporazuma Ribentrop-Molotov i ostalo. Svejedno, Budo ima pravo da bude pod uticajem stereotipa, ali nema pravo da nam potura rog kao svijeću.
Ni na jedno pitanje koje sam otvorio Simonović nije odgovorio već me pita o Lubnicama, Brezi, Lazinama, Crkvinama i drugim stratištima koja, nema sumnje, poštujem. Nije me, na žalost, pitao o onim bližim. Njemu, naravno.
Ilustrativno je i to što Budo Simonović ne vjeruje četničkom „Pljevaljskom vjesniku” i Grigoriju Božoviću o ulozi Ljubice Purić u stradanju njenog rođenog brata Vasilija. Ali, itekako vjeruje „četničkom” izdanju pod naslovom „Pakao ili komunizam u Crnoj Gori” po pitanju masovnog komunističkog zločina na Pasjem groblju kod Kolašina. Simonović, pod uticajem te „četničke propagande” koja mu odgovara, tvrdi da „za minulih 75 godina spisak od 35 imena ubijenih na Lugu pored Tare... niko do sada nije dopunio ni jednim novim imenom”. Da, ali to, na žalost Buda Simonovića, ne znači da broj tih komunističkih žrtava nije veći od 35 koje prihvata pod uticajem „četničke propagande”. Ovih dana, sa blagoslovom mitropolita Amfilohija izlazi knjiga jednog Kolašinca koji je prikupio imena komunističkih žrtava u tom kraju. Da li će i to biti „prljava četnička propaganda”? I to još sa mitropolitovim blagoslovom!
Engleski pukovnik Vilijem Bejli, šef britanske misije pri štabu đenerala Mihailovića, odnio je fotografije komunističkih žrtava, pa i onih sa Pasjeg groblja, u Britaniju, a potom ih je predao kralju Petru da bi ih on kasnije dao majoru Nikoli Bojoviću, komandantu Prve durmitorske brigade. Da nije ničeg drugog do snimka unakaženog leša obnažene Zorke Lašić to bi bila tuga do nebesa. Na sjutrašnji Badnji dan se navršava 75 godina od tog zločina. Stratište još uvijek nije obilježeno.
Pasje groblje i te žrtve su bili tema emisije RTS-a u kojoj su učestvovali živi svjedoci sa obje strane: Mijat Mijatović, Milivoje Novović, Vučić Ilinčić, Svetozar Arsenijević, Radovan Dubak. Zašto istinu o tim žrtvama nije branio Simonović ako mu je stalo do istine?
(Nastaviće se)